Vijesti.me: Hapšenja kao predstava za javnost

Fotografija: Shutterstock

Ako je vjerovati zvaničnim podacima u Crnoj Gori, nema policajaca koji su učestvovali u trgovini ljudima. Iako pompezno objavljivane makar dvije akcije, crnogorski policajci koji su hapšeni u pokušajima sprečavanja trgovine ljudima na kraju nijesu čak ni optuženi za to krivično djelo.

U jednom slučaju su potpisali sporazum o priznanju krivice za druga krivična djelo - jedan za stvaranje kriminalne organizacije, drugi za krijumčarenje ljudi. U drugom slučaju, nije se stiglo ni do optužnice.

Trgovina ljudima je teško dokazivo krivično djelo, ali ipak stručnjaci kažu da je granica jasna i da u praksi ima puno takvih slučajeva. Najčešće se dešava da krijumčari uzmu pasoš od migranta uz obrazloženje da je novac koji su mu dali nedovoljan i da migrant da bi otplatio “dug” - ili radi satima na građevini, plantaži ili, ako je žena - najčešće bude seksualno eksploatisana.

Izvršna direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević kaže da je nemoguće da u taj kriminalni posao ne budu uključeni policajci, ali i sudije.

“To je neka vrsta trojnog pakta”, kaže ona.

Dodaje da su sve djevojke koje su bile smještene u Skloništu pričale o tome da su u posao bili uključeni policajci - “ili su čuvali gazde ili su čuvale njih da ne pobjegnu”.

“Policajci moraju znati šta se dešava, posebno oni koji su na ulici, ali i granični policajci. Kako bi, uostalom, preko granice prelazili”, kaže ona i dodaje da je dosta puta upozoravala da se policijaci tim poslom bave najčešće kada nijesu u smjeni kako bi dodatno zaradili.

Navodi da oni nemaju nikakav osjećaj empatije prema potencijalnim žrtvama, da često uopšte ne razumiju da se radi o mogućoj trgovini ljudima, kao i da je riječ o teškom krivičnom djelu.

Raičevićeva, međutim, ukazuje da ima i poneki svijetli primjer.

“Dešavalo se da dobijemo anonimne prijave, ali mi znamo da se radi o policajcima kojim nas upozoravaju na pojedine kafane u kojima se djevojke primoravaju da pružaju seksualne usluge”.

Ona ukazuje i na odgovornost tužioca i sudija, koji uopšte ne procesuiraju policajce.

“Zato kažem da se radi o trojnom paktu”, potencira Raičevićeva.

Taksisti znaju na koga mogu da računaju

I naš sagovornik, taksista, koji je osuđen da je dio kriminalne grupe koja se bavila krijumčarenjem ljudi, kaže da taksisti koji se bave tim poslom tačno znaju na koga od policajaca mogu da računaju.

“To su uglavnom gradski policajci koji su ‘pravili’ prolaz za prevoz migranata iz jednog grada u drugi, a nekad su ih sami vozili“, priča on, uz opasku da njemu nikada nijedan policajac nije pomagao.

Tvrdi da se “po jednoj turi migranata, zavisno od toga koja si ‘ruka’, moglo zaraditi i do hiljadu eura”.

Ako, pak, ima posrednika, zarađivali su značajno manje, priča on i dodaje da je bilo taksista koji su pristajali da ih prevezu i za 20-30 eura.

Na teritoriji Podgorice, kaže sagovornik, migranti su obično bili smješteni u kampovima u podgoričkom naselju Konik, poneki od njih u mjestu Dinoša ili u Spužu.

“U najvećem broju slučajeva vozili smo ih do Vilusa, gdje oni nelegalno pređu granicu. Za takav prelazak potrebno im je bilo i do tri sata, tako da za to vrijeme se ugovora ko će ih čekati sa druge strane, pošalje se tom vozaču lokacija gdje da ih tačno preuzme i odatle ih vozi dalje. Ciljna destinacija većine migranata je Sarajevo, gdje imaju svoje organizacije i sve im onda lakše ide“.

Dodaje da su migranti rijetko koristili granični prelaz kod Pljevalja, jer im je dosta težak za nelegalan prelazak, dok je još manji broj onih koji su preko Herceg Novog pokušali da se domognu teritorije Hrvatske.

Kaže da su bili svjesni da mogu biti uhapšeni, ali da su znali da kazne koje će dobiti “nijesu ništa naspram onog koliko mogu zaraditi”.

“To je bila velika organizacija, ali niko od nas nije dobio velike kazne. Neki su čak potpisali sporazum o priznanju krivice. Mene je policija prvi put privela kada sam vozio migrante od Dinoše do Tuzi privatnim automobilom, tada su me pustili na slobodu, ali su me godinu kasnije označili kao člana organizovane kriminalne grupe”.

U Hrvatskoj kazne rigoroznije

Naš sagovornik je u Crnoj Gori odležao u zatvoru nekoliko mjeseci. Ostali članovi kriminalne grupe uglavnom isto toliko, neki su potpisali sporazum o priznanju krivice. Najveća kazna koju je dobio jedan od članova je bila osamnaest mjeseci.

Kaže da je svjestan da je kazna koju je dobio blaga i da je hapšen i u Hrvatskoj, gdje je osuđen na 14 mjeseci zatvora.

“Tamo su rigoroznije kazne. U Hrvatskoj se to tretira kao ozbiljan problem, ne kao ovdje. U Crnoj Gori kada vide presude poput ove da je ‘pala’ grupa od oko 20 ljudi, da niko od njih nije dobio velike kazne, to za većinu blago djeluje, pa su mnogi, zbog teške materijalne situacije, spremni da rizikuju kako bi zaradili po nekoliko hiljada eura. Prosto, informacija o dosuđenim kaznama za ta djela ih ne odbija od vršenja krivičnih djela, dok je u Hrvatskoj potpuno drugačije”.

Krijumčarenje migranata je, priča, mnogo unosniji posao u Hrvatskoj jer se “po migrantu plaća čak i do dvije i po hiljade eura”.

No, u posljednje vrijeme to nije “posao” od koga se može dobro živjeti, kaže naš sagovornik.

Policija je navodno sada bolje opremljena i spremnija da radi kako treba.

Iz Uprave policije ni nakon više od mjesec nijesu odgovorili na pitanje koliko je u protekle tri godine uhapšeno i procesuirano njihovih službenika zbog sumnje da su počinili krivično djelo trgovina ljudima ili krijumčarenje ljudima.

Prema zvaničnim podacima Tužilaštva, u oba slučaja u kojima se pominju imena policijaca, nije bilo optužbi za trgovinu ljudima.

Samo jedan je osuđen zbog krijumčarenja migranata, drugi je je bio član kriminalne grupe.

Osumnjičeni potpisali sporazum sa Tužilaštvom

Goran Mugoša i Predrag Vlahović potpisali su sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom nakon što su uhapšeni policijskoj akciji kodnog naziva “Docu”, u martu 2019. Tada je u nekoliko crnogorskih gradova uhapšeno 17 osoba.

Osuđeni su jer su u dužem periodu iz Albanije u Bosnu i Hercegovinu, preko Podgorice i Nikšića, prokrijumčarili 115 migranata.

Mugoša je priznao krivicu i dobio kaznu od 14 mjeseci zatvora, dok je Vlahović osuđen na 8 mjeseci robije.

Kazne su ispod minimalne propisane KZCG.

Nemanja Ščepanović kao organizator kriminalne grupe kojoj su pripadali policajci dobio je godinu i 10 mjeseci zatvora.

U drugom slučaju, u medijima pompezno objavljenom sprečavanju trgovine ljudima kada su uhapšeni policajci iz Danilovgrada A. K. i R. S. - nije došlo ni do optužnice.

Krivična prijava protiv njih je odbačena.

I u regionu tek ponekad budu uhapšeni policijaci pod sumnjom da učestvuju u trgovini ljudima. Prema dostupnim informacijama, u novembru su u Bosni i Hercegovini lisice na ruke stavljene vođi sektora Jedinice granične policije Zvornik.

Grupa kojoj pripada sumnjiči se da je na organizovan način krijumčarila migrante afroazijskog porijekla, s namjerom da dalje budu prokrijumčareni prema zemljama EU, te da su organizovano krijumčarili živu stoku i tekstilnu robu.

U septembru je u policijskoj akciji na Kosovu, u selu Karačevo, otkriven lanac trgovine ljudima, oružjem, narkoticima i raznih drugih kriminalnih aktivnosti, zbog čega su pritvorene 33 osobe. Uhapšeno je deset policajaca.

Ako radi u MUP-u, ne znači da je “čist”

U Srbiji Služba unutrašnje kontrole MUP-a redovno objavljuje izveštaje o preduzetim radnjama prema policijskim službenicama koji su počinioci krivičnih dela, a u kojima se spominju i oni koji su počinili krivično djelo trgovine ljudima.

“Posljednji izveštaj američkog Stejt departmenta koji mjeri napredak država na globalnom nivou u vezi sa zaštitom žrtava trgovine ljudima (TIP report), navodi da je prošle godine u Srbiji u dva slučaja istraživana povezanost policijskih službenika sa trgovinom djecom u svrhu seksualne eksploatacije. U izvještaju se navodi da država nije preduzela dodatne akcije protiv službenika Ministarstva unutrašnjih poslova nakon što su dovedeni u vezu sa slučajem svjesne umiješanosti u seksualnu eksploataciju žrtve trgovine ljudima”, kaže Jelena Hrnjak, iz organizacije “Atina” koja se bavi zaštitom žrtava trgovine ljudima.

Dodaje da svaka sumnja u umiješanost policijskih služebnika treba da se ispita.

“Ako neko radi u MUP-u, ne znači da nije ili ne vrši neko krivično djelo, niti da treba da bude pošteđen provjera ili eventualnog krivičnog gonjenja”.

Kao primjere pozitivnih praksi iz regiona, ona navodi slučajeve slovenačkih policajaca koji su vodili istrage koje su rezultirale sudskim presudama u kojima su osuđene njihove kolege za trgovinu ljudima.

Naši sagovornici su saglasni - ukoliko policajaci učestvuju u trgovini ljudima, treba najstrože da odgovaraju. To je prvi korak ka tome da se stane na put trgovini ljudima. Ovako je sve samo predstava za javnost.

Tekst u originalu možete čitati putem linka: https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/496649/hapsenja-kao-predstava-za-...