MOJE DETE JE BILO SEKSUALNO ZLOSTAVLJANO - VOLELA BIH DA SAM OVO RANIJE ZNALA.

9 teških lekcija pomoću kojih svaki roditelj može da nauči kako da zaštiti svoju decu od seksualnog zlostavljanja.

Roditelji dece koja su doživela seksualno zlostavljanje često posežu za nama, u želji da podele svoja iskustva, da bi drugi roditelji mogli iz njih da nauče, i poštede svoju decu. Ovi roditelji su preopterećeni osećajem krivice - ali u svetu gde se obrazovanju o sprečavanju zlostavljanja posvećuje tako malo pažnje i sredstava, većina roditelja nije čak ni dobila priliku da se obrazuje. Postoji određeni osećaj šoka i besa, kada ovi roditelji nakon toga saznaju koliko je dece seksualno zlostavljano, a koliko se malo čini da se to spreči.

Pomozite nam da podignemo svest i sprečimo zlostavljanje tako što ćete podeliti ovaj post sa svojom porodicom i prijateljima, u nadi da ćemo uspeti da izbegnemo da se ovo desi i drugim porodicama. 
 

1. "POČNITE RANO DA RAZGOVARATE O SEKSUALNOM ZLOSTAVLJANJU."

Mnogi roditelji misle da je nepotrebno učiti ili razgovarati sa decom o seksualnom uznemiravanju u ranom uzrastu, ili su zaplašeni tom idejom, i odlažu razgovor da ne bi morali da razmišljaju o tome. Ali, realnost je da su mnoga deca zlostavljana čak i pre nego što krenu u obdanište. 

Kada je pravo vreme da počnete da razgovarate o tome? Verovatno pre nego što se porodite. Razgovarajte sa svojim supružnikom, ili partnerom, o ovim pitanjima. Istražite obdaništa, i raspitajte se o obuci zaposlenih, i procedurama za prevenciju zlostavljanja. Razgovarajte sa svojom porodicom o ovim pitanjima, i vidite koliko oni znaju i šta misle o tome. Nije od pomoći, kada pokušavate da promovišete telesnu bezbednost, biti deo familije koja prisiljava na zagrljaje, koristi izmišljena imena za genitalije, ili se ponaša kao da je ‘nemoguće’ da se zlostavljanje dogodi u vašoj porodici. Deca su najbolje zaštićena kada su okružena odraslima koji su obrazovani, obazrivi, i spremni da preduzmu akciju. 

Shvatićete da nije strašno, i ne deluje poražavajuće, ukoliko počnete rano, i postepeno obrazujete svoje dete na načine prikladne za njegov uzrast.

2. "KORIŠĆENJE ODGOVARAJUĆIH REČI JE JAKO VAŽNO."

Genitalije su jedini deo našeg tela za koji ljudi namerno izbegavaju da koriste prave nazive. To je zbunjujuće, i može da učini da ‘intimni delovi’ deluju zabavno ili smešno - što znači da će vaše dete, kada neko drugi počne da koristi izmišljenu reč za genitalije, misliti da je i to zabavno. A, ukoliko se nekada nađe u situaciji da vama, ili bilo kome drugom, treba da kaže da joj je neko dodirnuo ‘kolačić’, umesto vaginu, vi ili druga odrasla osoba, možda nećete ozbiljno shvatiti to priznanje.

3. "OPASNOST OD STRANACA NIJE ISTO ŠTO I SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE."

Osim ukoliko ne poznajemo nekoga od koga nas podilaze žmarci, najverovatnije ne želimo da razmišljamo, ili sumnjamo, da naše dete može biti seksualno zlostavljano od strane člana porodice, ili druge osobe od poverenja. Mnogi roditelji će reći “ako neko dotakne tvoje intimne delove”, ili da su ljudi koji bi to uradili “loši ljudi”. Moramo našoj deci direktno da kažemo da niko - uključujući i nas, njihove rođake, prijatelje, babu i dedu, bebisiterke, učitelje, pa čak i doktore - ne bi trebalo da dodiruje, gleda ili im pokazuje svoje intimne delove. Objasnite izuzetke (menjanje pelena, kupanje - pre nego što postanu dovoljno stari, saniranje manjih povreda, i lekarski pregledi, uz prisustvo roditelja, kako bi se uverili da doktor poštuje njihove intimne delove tela). 

Budite na oprezu kada štitite dete od zlostavljanja. Čak 40% zlostavljanja počine stariji/jači rođaci i vršnjaci - i to ne samo kada je u pitanju radoznalost ‘igranja doktora’, već seksualno motivisana manipulacija i eksploatacija. 

Kada o ljudima koji dodiruju intimne delove tela govorimo kao o ‘lošim’, to može da zbuni decu - većina prestupnika je poznata, veruje im se, fini su, i dete ih često voli. Oni nisu dovoljno pripremljeni da očekuju ovakvo ponašanje od nekoga koga poznaju, i to može učiniti njihovo bežanje od te osobe, ili poveravanje nekome, težim.

4. "MISLILA SAM DA ZLOSTAVLJANJE UVEK BOLI."

Roditelji često govore svojoj deci: “ako te neko povredi, reci mi”. Deca povezuju bol sa zlostavljanjem. Ali, seksualno zlostavljanje često ne boli. Deca koja nisu naučena da će se, kada neko dodiruje njihove intimne delove, osećati lepo, da to i treba da pruži ugodan osećaj, mogu se osetiti zbunjeno, neugodno ili posramljeno. Ali, što je najgore od svega, možda vam neće reći ništa, jer ne shvataju da je u pitanju zlostavljanje. 

Dakle, samo im recite - da se mogu osećati ugodno kada dodiruju intimne delove svog tela, ali da samo oni treba da ih dodiruju, i samo kada nema nikog tu - kada su, na primer, u kupatilu, ili sami u krevetu. Ne dozvolite da njihovo neznanje bude upotrebljeno protiv njih.

5. "PRIČALA SAM SAMO O ‘VIČI I KAŽI’."

Veliki broj programa promoviše “viči i kaži” odbranu za decu. Iako bi bilo dobro da sva deca viču čim se nešto neprikladno dogodi - takođe živimo u svetu u kojem se deca uče da ne viču, i da poštuju starije. Većina dece neće vikati na svoju babu ili dedu, trenera, nastavnika, itd. Dakle, dajte deci pravo da viču, ali im takođe dajte opciju da prosto pobegnu. Da smisle izgovor da, na primer, moraju da idu u toalet, ili da se ne osećaju dobro. Da nije bitno na koji način će pokušati da pobegnu. I, pored toga, da je U REDU ukoliko u tome ne uspeju. 

Deca ne bi trebalo da se osećaju krivim što su bili previše uplašeni da bi pobegli od svog zlostavljača. Mnoge odrasle osobe su silovane na ovaj način - uz pomoć straha i šoka što se osoba za koju su mislile da mogu da joj veruju pretvorila u zlostavljača. 

Neka vaše dete zna da nije njegov posao da zaustavi ili izbegne zlostavljanje - da je njegov jedini posao da KAŽE. Bez obzira na to da li se dogodilo jednom ili više puta, oni samo treba da kažu, i to nije njihova krivica.

6. "NISAM ZNALA NA ŠTA DA OBRATIM PAŽNJU. NISAM MISLILA DA ĆE SE TO ZAISTA DOGODITI."

Mnogi obrazovni programi u prošlosti promovisali su učenje dece telesnoj bezbednosti i isticali da je odgovornost dece da se ili sami zaštite, ili kažu nekome. Međutim, istraživanje je obezbedilo obilje informacija o tome kako roditelji mogu da identifikuju moguće znakove upozorenja na zlostavljače,simptome zlostavljanja kod dece, i što je najvažnije - da je minimalizovanje 1:1 kontakta između deteta i starije dece, ili odraslih, zapravo najbolji način da se deca zaštite. 

Učenje o telesnoj bezbednosti je super. Neophodno je. Ali, neophodno je i da se sami obrazujemo, i obrazujemo druge odrasle osobe u životu našeg deteta.

7. "MISLILA SAM DA PROFESIONALCI RADE SVE ŠTO MOGU KAKO BI ZAŠTITILI DECU."

Ukoliko vaše dete ide u školu, obdanište, ili je uključeno u program za mlade - nemojte pretpostavljati da su zaposleni prošli najnoviju obuku i protokol za prevenciju, otkrivanje, i prijavu zlostavljanja. Moglo bi se reći da većina nije. Dok su se mediji fokusirali na seksualni skandal u katoličkoj crkvi, slični skandali nastavili su da se dešavaju, samo su manje medijski propraćeni, u našim školama, i drugim religijama i organizacijama. Nemojte pretpostavljati da oni rade svoj posao kako bi vaše dete bilo bezbedno -raspitajte se.

8. "MISLILA SAM DA ĆE PRIJAVLJIVANJE REŠITI PROBLEM."

Kao organizacija za prevenciju dečijeg seksualnog zlostavljanja, mi promovišemo ideju da zlostavljanje ilisumnja na zlostavljanje mora da se prijavi. Ipak, to ne znači da će počinilac biti optužen, ili osuđen. Dečije seksualno zlostavljanje je često zločin sa malo ili nimalo fizičkih dokaza. Dečije svedočenje je često jedini dokaz, a u zavisnosti od uzrasta deteta, ili odluke tužioca ili roditelja, može se dogoditi da dete uopšte ne svedoči. 

Osim toga, kada prijavu zlostavljanja podnese roditelj, a počinilac ima, ili može da se bori za, starateljstvo nad detetom, postoji veliki broj dokaza da će službe za zaštitu deteta i sudije porodičnog suda verovatno posumnjati da je prijava podneta iz osvete, i da je dete možda čak ‘naučeno’ da kaže da je zlostavljano. 

Ovi zaštitnički nastrojeni roditelji često bankrotiraju, izgube starateljstvo nad decom, i čak završe u zatvoru zbog toga što nastave da stoje iza svoje prijave zlostavljanja. 

Svaki slučaj je jedinstven, i ne postoji tačan odgovor koji možemo da pružimo, kada je u pitanju ishod vašeg slučaja, ali naš najbolji savet je da se obratite privatnim zastupnicima, ili kriznom centru za silovanje, za savet pre nego što prijavite slučaj, kao i da istražite pitanja seksualnog zlostavljanja dece u porodičnom sudu.

9. "MISLILA SAM DA ĆE NAS LJUDI PODRŽATI."

Ukoliko ste pratili kontroverzu oko slučaja Bila Kozbija, ili možda čuli intervju sa Džonom Grišamom, u kojem on brani svog prijatelja osuđenog zbog posedovanja dečije pornografije, možda ste uspeli da razumete da ljudi ne žele da prihvate da seksualno zlostavljanje deteta mogu počiniti, i najčešće i čine, dopadljivi i izuzetno poštovani ljudi. Poricanje je moćna sila, koja se koristi da se zaštiti ljudski ego. Niko ne želi da prihvati da mu se sviđa, ili voli, seksualnog prestupnika. Želimo da verujemo da bismo mogli da prepoznamo i izbegnemo takve ljude, ali to prosto nije moguće. Moramo da prihvatimo sopstvenu ranjivost, i mentalno se pripremimo na to da će verovatno upravo neko kome verujemo zloupotrebiti naše poverenje. Čak i ukoliko damo sve od sebe da zaštitimo svoju decu, to nas ne čini ni glupim ni naivnim - krivicu i sramotu treba da oseća samo počinilac. 

Skoro svaka žrtva, ili osoba koja podržava žrtvu, koja nam se obratila izrazila je svoj bol povodom odbacivanja od strane porodice, koja je odbila da im poveruje, ili im je poverovala, ali je bila ljuta na njih što su prijavili slučaj, i pričali o tome. To je njihova slabost, i oni će je braniti kako bi zaštitili svoju iluziju realnosti. Ukoliko niste ovo iskusili, smatrajte se veoma srećnim. Ukoliko jeste - budite sigurni da niste sami. 

Za NVO Atina text prevela Marija Pantelić

Text u originalu možete pronaći ovde:
http://themamabeareffect.org/1/post/2015/01/
my-child-was-sexually-abused-what-i-wish-i-knew-before.html