Više ljudi u radnim grupama nego identifikovanih žrtava

Pet godina od usvajanja Strategije borbe protiv trgovine ljudima, malo urađeno na poboljšanju položaja žrtava

Autor: V. Jeremić

Foto: Medija Centar

Više ljudi u radnim grupama nego identifikovanih žrtava

Petogodišnja strategija koju je država donela kako bi organizovala svoje napore u borbi protiv trgovine ljudima, ističe ove godine.

Predstavnici civilnog sektora koji se više decenija bave ovom temom, složiće se – za poslednjih pet godina nije mnogo učinjeno.

„Zabrinjavajuće je da jedna žrtva trgovina ljudima danas u Srbiji ima manje šanse da se oporavi i u proseku dobija manji obim podrške nego što je to bio slučaj pre deset godina“, kaže za Danas Jelena Hrnjak, iz Atine, udruženja građana fokusirano na pomoć žrtvama trgovine ljudima i rodno zasnovanog nasilja.

Kako navodi, svi relevantni pokazatelji, od izveštaja grupe eksperata Saveta Evrope (GRETA), preko izveštaja Evropske komisije, do izveštaja Stejt departmenta, govore isto – da Srbija ne ispunjava minimum standarda u ovoj oblasti.

„Ovde se ne radi o traženju kula i gradova već o zadovoljavanju osnovnih prava i potreba – da osoba bude prepoznata kao žrtva, da dobije pristup uslugama – bezbednom smeštaju, obrazovanju, zapošljavanju. Na kraju krajeva i sam državni izveštaj prikazuje gomilu propuštenih prilika da se naše društvo izbavi i izbori sa ovim problemom na konstruktivan, a ne samo na deklarativan način. A to je presudno, jer žrtve zaslužuju bolje od ovog što sada dobijaju, i to ni u jednom momentu ne sme da se zaboravi“, navodi Hrnjak.

Strategija prevencije i suzbijanja trgovine ljudima, posebno ženama i decom i zaštite žrtava doneta je 2017. godine. U njoj je data kratka analiza postojećeg stanja i u grubim crtama su pobrojani ciljevi kojima se stremi u narednim godinama. Ciljevi su naknadno precizno definisani u akcionim planovima koji su usvajani za pojedinačne godine. Strategija je predvidela formiranje Saveta za borbu protiv trgovine ljudima kao najvišeg tela koje će se starati o njenom sprovođenju. Savet čine ministri pravde, zdravlja, obrazovanja, rada i finansija, a predsedava ministar unutrašnjih poslova. Operativnim stvarima, navodi se u strategiji, baviće se radna grupa u kojoj će, pored ljudi iz države, biti i predstavnici nevladinog sektora. Radnom grupom će rukovoditi Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima koji podnosi izveštaje Savetu.

Strategija je pobrojala i neke konkretne probleme na kojima treba raditi kako bi se postigao zacrtan cilj – kontinuirani sveobuhvatan odgovor države na trgovinu ljudima. Između ostalog, konstatovano je da sistem ne raspolaže dovoljnim ljudskim i materijalnim resursima, da unutar sistema nema dovoljno koordinacije, da ne postoji sveobuhvatan sistem prikupljanja podataka, da nema Fonda za podršku žrtvama ali ni Prihvatilišta, da nije u dovoljnoj meri razvijena svest građana o ovom problemu…

Pet godina od usvajanja ovog dokumenta, prema rečima Jelene Hrnjak, ključne poluge koje bi trebalo da drže ovaj sistem u funkciji zakazuju.

„Umesto da se povećava broj identifikovanih žrtava on pada iz godine u godinu, što govori o inerciji sistema da odgovori na ovaj problem. Proporcionalno broju stanovnika i problemima sa kojima žive stanovnici u Srbiji, kod nas se identifikuje najmanji broj žrtava trgovine od svih susednih država“, ističe Hrnjak.

Ona naglašava strašan paradoks u odnosu države prema žrtvama trgovine ljudima, a to je da je Srbije jedina u regionu u kojoj sigurna kuća za žrtve trgovine ljudima i dalje ne radi, a da istovremeno država odbija da podrži organizacije civilnog društva koje pružaju usluge stanovanja za žrtve trgovine ljudima.

„Države u regionu su se pobrinule za bar neki minimum, ali ne i država Srbija. Godinama naša policija nije otkrila ni jedan slučaj povezanosti organizovanih kriminalnih grupa i trgovine ljudima, čime se šalje blagonaklona poruka kriminalcima da mogu da rade šta hoće. Takođe je država Srbija nastavila sa praksom kažnjavanja žrtava i nije zaštitila njihova prava tokom sudskih postupaka. Sve ovo suprotno je ciljevima i načelima državne strategije“, navodi Hrnjak.

Neke stvari propisane strategijom su ubrzo i ispunjene. Krajem 2017. godine održana je prva sednica Saveta za borbu protiv trgovine ljudima, na kojoj je formirana interresorna radna grupa. Izabran je Nacionalni koordinator, podeljena zaduženja. Među najznačajnijim uspesima svakako se izdvaja i otvaranje Prihvatilišta za žrtve trgovine ljudima u februaru 2019. godine.

Međutim, iako strategija propisuje da se Savet sastaje najmanje dva puta godišnje, prema podacima dostupnim na sajtu Vlade Srbije, ministri su se svega dva puta za pet godina sastali kako bi razmatrali ispunjenje strategije. Radna grupa je nakon tri godine rada rasformirana, a i Prihvatilište je na leto 2020. godine zatvoreno.

Kako ističe Jelena Hrnjak, uprkos tome što se osniva sve više državnih radnih grupa, kancelarija, službi, i što se upošljava sve više državnih službenika da se ovim problemom bave, odgovor države na trgovinu ljudima sve je slabiji.

„Radna grupa za monitoring sprovođenja Strategije, koju čine institucije i organizacije civilnog društva, je rasformirana nakon tri godine rada iz ne sasvim jasnog razloga, i po našem sudu bespravno, u sred sprovođenja Strategije. Odlučeno da se ta grupa rasformira i da se osnuje nova. I dok je radila činila je to pod vrlo čudnim okolnostima na primer imala je više članova nego što je država identifikovala žrtava na godišnjem nivou“, ističe Hrnjak dodajući da pošto strategija ove godine ističe, a Akcioni plan za poslednji dvogodišnji period (2021-2022) nije usvojen, postavlja se pitanje koja je uopšte svrha formiranja nove radne grupe.

Da su odnosi sa civilnim sektorom unutar radne grupe bili problematični prepoznato je i u poslednjem izveštaju Koalicije prEUgovor, grupe nevladinih organizacija koja nadgleda napredak Srbije u evrointegracijama. U izveštaju se konstatuje da su organizacije civilnog društva uključene samo na papiru.

„Praksa (direktna podrška žrtvama, praćenje analize presuda za krivično delo trgovine ljudima i srodna dela, analize i istraživanja) svakodnevno potvrđuju da su kapaciteti državnih institucija za pružanje podrške i usluga žrtvama prilično slabi, neujednačeni i neodrživi. Stoga priznavanje važnosti uloge, doprinosa i rezultata uključivanja organizacija civilnog društva mora ići mnogo dalje od formalno sprovedenih konsultacija, tokom kojih se prikupljaju (ali uglavnom i ignorišu) predlozi, i partnerskog odnosa, koji ostaje samo na deklarativnom nivou“, navodi se u izveštaju.

Danas je u toku jučerašnjeg dana pokušao od Ministarstva unutrašnjih poslova da dobije ocenu o ispunjenosti ciljeva postavljenih Strategijom, ali nam odgovori nisu stigli. Na taj način smo ostali uskraćeni i za informaciju, da li je u planu rad na novoj Strategiji prevencije trgovine ljudima, imajući u vidu da aktuelna ističe ove godine.

Najveći teret na nevladinom sektoru

Kako navodi Jelena Hrnjak iz Atine, organizacije civilnog društva i dalje nose najveći teret podrške za žrtve trgovine ljudima. „Ukoliko one ugase svoje programe, žrtve u Srbiji ostaju bez podrške. Iako je država u više navrata najavljivala da će finansijski podržati usluge koje pružaju ove organizacije, to se nije desilo. Iako država propušta da obezbedi podršku organizacijama civilnog društva, ona se oslanja na njihove usluge. Stvarne saradnje između organizacija civilnog društva i državnih institucija nema, jer nema odgovornosti na strani državnih institucija za to šta su učinili isto kao i za ono što nisu. Samo jedan od primera je tiranija ćutnje kojoj smo izloženi po pitanju vijetnamskih radnika u Zrenjaninu. Šta je zvaničan odgovor naše države na to šta se dogodilo, koji mehanizam je stavljen na snagu da se ovakve situacije više ne ponove?“, pita se Hrnjak.

Tekst u originalu: https://www.danas.rs/vesti/drustvo/vise-ljudi-u-radnim-grupama-nego-iden...